Potraga za izgubljenim gradom

Tri puna dana i par sati četvrtog trajao je uspon na Machu Picchu. Nije bilo lako iz više razloga. Pamtio sam daleko bolju fizičku spremu, a i nadmorska visina lupila mi je šamar kroz glavobolje i probleme s disanjem koje sam pokušao ublažiti žvakanjem lišća koke kako je to i običaj na ovim prostorima. Glavobolja, manjak kisika i nezavidna forma, sve su to bili dosadni kamenčići u mojim gojzericama koji su mi smetali tijekom puta. Međutim, sve je to anulirala opčinjenost onime što vidim oko sebe. Divlja priroda bujala mi je pred očima četiri dana, a ja kao dijete koje je tek otvorilo iste nisam znao gdje prvo pogledati. Vegetacija se mijenjala svakog sata, vrijeme stabilno kao srednja Bosna, pa čas sam nosio kratke rukave, čas jaknu, ali uživao sam u tome.

Prvi dan hoda je bio težak, potreban je period aklimatizacije, pogotovo na nadmorsku visinu. Pluća su mi u redu, ali taman kada hoću uzeti dobar komad zraka shvatim da ga nema koliko mi je potrebno, pa sam svako toliko kao riba na suhom. Dok sam se ja agilno, u stilu Nike Kranjčara u sudačkoj nadoknadi, dogegao do kampa prvog dana, tamo me je već čekala večera. Tijekom večere je zveckanje noževa i vilica razbijalo tišinu, što je uvijek dobar znak kvalitete jela. Peruanska kuhinja je legendarna i nadaleko poznata i nije me razočarala. Punog trbuha kojeg sam zalio s hladnom vodom, znajući kako danas više ne moram napraviti niti metar, osjećao sam se sretno i zadovoljno. Bacio sam posljednji pogled na planine oko sebe, vrhovi usana izvili su mi se u osmijeh i pomislio sam jebote ja, klošar iz Vodnjana sam ovdje, u Andama, idem na Machu Picchu. S tom mišlju ušao sam u svoj šator, prolio se u vreću za spavanje i zaspao čim sam udario glavom o jastuk. Abel, nas vodič, probudio me je oko 4 ili 5 ujutro. Pružio mi je vrelu šalicu čaja od koke dok mu je mjesečina udarala u lice i otkrivala osmijeh. I dok sam ja pokušavao podići svoje Windowse u glavi, Abel je kroz šapat i uz ispruženu ruku prema nebu rekao – “pogledaj gore”. 

Nikada u životu nisam vidio zvijezde tako jasno kao tih nekoliko dana u andskim visinama. Tako sjajne, praktički nadohvat ruke kao jabuke na grani, dok se Mjesec nadvio nad nama i obasjavao tminu nevjerojatnom jačinom kao ulična lampa. Shvatio sam koliko su gradovi kontaminirali naš pogled na nebo. I dok sam promatrao zvijezde na tko zna kojoj nadmorskoj visini, nakratko sam pogledao Abela i njegova fascinacija prizorom kojeg dijelimo je lako vidljiva na njegovom licu. Iako to gleda svaki tjedan i dalje je impresioniran. Nismo si više rekli niti jednu riječ, glavama uperenim prema gore kao da čekamo da se nešto na nebu dogodi. Naravno, ništa se nije dogodilo, sve što nam je trebalo se već događa.  

Iako je drugi dan nominalno najteži, pošto se u jednom trenutku dižemo na 4200m, meni je i dalje prvi dan bio najgori. Ali zato sve te stvari kojima svjedočim na putu su fascinantne. One su mi bile injekcije adrenalina kada se tijelo krene buniti i zahtjevati odmor. Imali smo dva vodiča, Josea i Abela. Abel je bio dobri duh putovanja, dok je Jose bio glavni vodič. Njegovo znanje o svakom kamenčiću na putu je bilo iscrpno. Mogao sam osjetiti ponos dok priča o svojim precima. Imao sam puno pitanja za njega i pozorno sam slušao udubljen u njegovu priču. Od toga kako Španjolci nikada nisu otkrili Machu Picchu, do toga da je jedan lokalni dječak odveo Hirama Binghama do istoga. Priča kako domoroci misle kako Machu Picchu uopće nije izgrađen od strane Inka, nego da su ga oni samo naslijedili, pa sve do ratova koji su se vodili izmedu plemena, okrutnosti Inka, što je sve i dovelo do revolta ostalih naroda i olakšalo da ih šačica Španjolaca uz njihovu pomoć i pokori. Uz čaj od koke, dok su ostali zaposleni pravljenjem gomile slika za Instagram, Jose i ja smo imali dosta razgovora koje bi neki nazvali možda pseudopovijesnim, ali Jose je potomak Quechua naroda koji žive u Andama praktički oduvijek. Predaja koju oni prenose s koljena na koljeno je nešto sto se ne smije olako odbaciti.  

Popeli smo se na Warmi Wañusqa drugog dana puta. Prevedeno na naš jezik – prolaz mrtve žene. Ime može zahvaliti tomu što izdaleka stvarno izgleda kao tijelo žene koja leži. Odmah prvog dana su nam pokazali gdje ćemo se ubrzo naći nakon puno prolivenog znoja. Izgledalo je daleko, ali tamo me čeka neka ženska koja leži, zlobnici bi rekli prizor koji dugo nisam doživio. Warmi Wañusqa se nalazi na 4200 metara nadmorske visine i najviša je točka puta. Samo za primjer, Machu Picchu je na 2430m. Nakon što sam svladao i taj vrh te došao do daha, okretao sam se oko sebe za 360 stupnjeva upijajući svaki detalj, pokušavajući urezbariti trenutak u svoju podsvijest. Pogled mi se zaustavio na vrhove planina koje su imale ledene kape na sebi. Jose je primjetio da gledam u to i počeo priču o tome kako su njihovi “stari”, između ostalog, i s tih vrhova dobijali pitku vodu koja se slijevala niz planine. Inženjeri Inka su razvili sistem kanala koji su dovodili vodu i do Machu Picchua, a ono što je fascinantno, kaže Jose, je da ti kanali i dan danas funkcioniraju. Na tu razgranatu mrežu kanala bih nabasao svako toliko. Ipak, trenutak je prošao, a Jose je upozorio da je hladno i da je bolje da krenemo za dolje. 

Četvrtog dana smo se probudili jako rano, mislim da je bilo tri ujutro. Dosadna kiša je kucala po mom šatoru cijelu noć i  u kombinaciji s iščekivanjem šlaga na torti ovog putovanja nisam mogao puno spavati. Kao daska sam ukočeno čekao u vreći za spavanje da vodiči krenu sa svojim ritualom buđenja uz čaj od koke. Čekalo nas je jos 5 kilometara hoda, ali većinom noćnog. Cilj ranog polaska je doći prvi na Machu Picchu, prije onih turista koji dolaze autobusima kako bi svjedočili prizoru u prisustvu što manje ljudi. Nažalost, loše vrijeme i magla su nas orobili za, kako kaže Jose, možda i najljepši prizor putovanja, a to je “Sun Gate”. Mjesto 300tinjak metara nadmorske visine iznad Machu Picchua kojeg s te pozicije imate na dlanu. Mi smo planski bili tamo točno u zoru kako bi svjedočili rađanju novog dana. Nije mi bilo suđeno, ali nema veze, idemo dalje. Uz još malo spuštanja, stigao sam. Na putu prema Machu Picchuu vidio sam puno stvari koje je teško adekvatno opisati, ali ništa vas ne spremi na to kada stvarno nogom kročite tamo. Magično mjesto, kao da emitira nekakvu energiju koju ne mogu objasniti. Kroz vene mi kola čista sreća. Mozak mi ispušta tko zna što, a iako mi se miješaju mnoge emocije, nekako sam spokojan. Uživam u svakoj sekundi. Pomalo lutam mislima pošto imam mnoga pitanja na koja ne mogu dobiti odgovor. Kako je moguće da ovo mjesto postoji? Kako je izgledalo dok su ljudi živjeli ovdje? Kako se osjećao Hiram Bingham kada ga je dječak doveo tu, na lokaciju izgubljenog grada? Koliko još ovakvih gradova postoji u đzunglama diljem Južne Amerike, a da se niti ne zna za njih? Misli su mi lutale, nisam imao vise načina da prepoznam gdje kreće magični svijet, a gdje prestaje realni, što ja stvarno vidim, a što zamišljam. Razgovor drugih ljudi je bio samo neki daleki žamor i iz tog transa me probudio Jose. 

Zašto ne fotografiraš? – radoznalo me pitao dok sam ja stvarno izgledao kao da sam se tek probudio. 

Isključio mi se mobitel još jučer, a zaboravio sam kabel u hostelu u Cuscu – odgovorio sam glasom koji nije odavao razočaranje niti frustraciju, dok mi s lica nije nestajao osmijeh. Jose se nasmijao kao da mu je drago da postoji netko tko nije previše stresiran što je prošao 50 kilometara puta, a ne može napraviti fotografiju kada je stigao na cilj. Cura iz Amsterdama koja je bila s nama u grupi je čula nas razgovor, dala mi svoj powerbank, dok je Jose napravio nekoliko fotografija mene i za mene.  

Nisam se bunio, pogotovo jer bi stvarno bila šteta da nemam fotografije sa stare planine, što bi u prijevodu s Quechua jezika značilo Machu Picchu, ali u tom trenutku sam osjećao takav spokoj da nisam razmišljao o ničemu, samo o tom trenutku. Bio sam prazan, ali nekako pun u istom trenutku.

Vi ste ljudi koji su prošli Inka trail. To je originalni put kojim su se služile Inke kako bi stigle do Machu Picchua. Prošli ste ono što i oni kako bi se našli na ovom mjestu. Ovi ljudi koje vidite što dolaze od dolje prema ovdje, oni su došli busevima i vlakom. Oni su varalice – kazao je Jose dok nam je dijelio majice koje dobijaju oni koji završe turu. 

Razmisljajući u retrospektivi o tome što je rekao, moram svima preporučiti da, ako se odluče na odlazak na Machu Picchu, učine to tako da odrade hike do tamo. Osjećaj ponosa koji vas obuzme nakon svega je nešto što se pamti. Dali ste neku žrtvu kako bi bili na tom mjestu, prošli ste naporan put, kao da ste zaslužili biti tamo. Dali ste jedan dio sebe, a Machu Picchu vas je nagradio.

povratak u europu

Kada sam se vratio iz Perua, osjećao sam se emotivno ispražnjen. Povratak u stvarnost mi je teško pao. Jedan dan sam se vraćao s posla, mrzovoljniji nego inače. Spuštao sam se u podzemnu stanicu gdje me je ošamario dobro poznati smrad. Kombinacija je to ustajalog zraka, cigara, pišake i beskućnika, koktel velegrada. Hodao sam kao programirani zombi dok sam instinktivno išao prema prvim vagonima.  

-Povraća mi se na samu pomisao da je sutra novi dan – rekao sam na glas u prisustvu radnog kolege. Nisam htio da on to čuje, ali je čuo i usta su mu se nakrivila u osmijeh. I dok je njemu bilo zabavno, meni je bilo tragično. Na putu prema stanu sam bio totalno odsutan pitajući se hrpu retoričkih pitanja i razmisljajući u kojem smjeru zelim ići. Ušao sam kao jedan čovjek u podzemnu, a izašao kao drugi 35 minuta kasnije. Sve su to događaji koji su utabali moj put prema odluci da odem u Južnu Ameriku. Put je bio sve jasniji, a što je bio jasniji, ja sam bio sretniji. Bio sam na rubu litice i trebalo me je samo gurnuti, a to se dogodilo pola godine kasnije u Škotskoj. 

Prijatelj i ja dogovorili smo otići na West Highland Way. Hike je to od 154 kilometra koji smo planirali odraditi u 5 dana jer nismo imali više vremena. Radili smo prosječno oko 30 kilometara dnevno što u prijevodu znači puno vremena za biti sam sa svojim mislima. Bogatstvo takvih putovanja se nalazi i u tome što upoznajem mnoge ljude na putu. Zanimljivi karakteri, svatko sa svojom nekom životnom pričom i razlogom zašto je tu.  

Predzadnjeg dana hodanja, nakon 36 kilometara iza nas, sjeli smo u jedan seoski pab gdje smo imali smještaj i masakrirali hamburger u četiri zalogaja kao da nismo jeli tjednima. Prva piva je utažila žeđ, a u drugoj smo guštali. Umorni, ali zadovoljni, napokon siti, uživali smo u tišini koju je prekinula simpatična mršava cura u crvenoj jakni dok je govorila heeej prilazeći našem stolu. Španjolka koju je moj prijatelj upoznao prvog dana puta. Pridružila nam se na pivi zajedno s dvojicom Kanađana. Nakon nekoliko tura, dogovor je pao, sutra zajedničkim snagama napadamo posljednju rutu putovanja. 

Ujutro smo krenuli jako rano kako bi imali što više vremena razgledati Fort William, gradić koji označuje kraj West Highland Waya. Čekalo nas je nekih 26-27 kilometara do tamo, a vrijeme nije bilo blagonaklono. Kako bi skratio dosadu, uputio sam par pitanja Španjolki, otkud ona ovdje, koja je njena priča, što joj radi mater, gdje joj radi čača? Nakon 20-ak minuta razgovora, svaki njen odgovor zahtjevao je dodatno potpitanje. Cura je proputovala Južnu Ameriku sama, i ovdje je većinu od 154km dugog pješačenja odradila sama, a sljedeće godine odlazi na godinu dana u Kolumbiju pa gdje je put odvede. Nije bilo nikakve sumnje, pored sebe sam imao rijetko viđen primjerak ogromnih cojonesa, što je u današnje vrijeme rijetkost. Htio sam nabaciti neki štos u stilu dali joj je teško hodati s obzirom da mora vući tolika muda za sobom, ali još uvijek se nismo dovoljno dobro poznavali pa nisam htio preplašiti žensko čeljade sa svojim čudnim smislom za humor. Impresioniran, odmah sam krenuo o svojim lamentacijama vezanim za Južnu Ameriku. Čudno, lakše mi je pričati sa strancem nego s nekim koga poznajem cijeli život, iako sam više slušao nego pričao. Ugodan razgovor je potrajao, a njena priča je probudila neku unutarnju vatru u meni. Bio sam ljut na sebe i izgubljene godine. Moram krenuti raditi ono što želim, nemam više niti sekundu vremena na bacanje. Ona kao da mi je pročitala misli: 

“Ako želis proputovati Južnu Ameriku, onda to i uradi” – rekla je nonšalantno dok smo se uspinjali na neko prokleto brdo, a kiša uporno padala. Nakon desnog krošea s kojim mi je otvorila gard u vidu prve rečenice, bacila me u nokaut lijevim aperkatom poentirajući s – “imamo samo jedan život”. 

Meni su stopala bridila, umor me nakon dugog pješaćenja nagrizao. Tijelo mi je negodovalo na pomisao da imam jos 15ak kilometara hoda, a mali prst na desnoj nozi je bio veličine palca. Ipak, nisam vidio rupu u njenom rezoniranju: 

“Imaš pravo” – kratko sam konstatirao, nemajući daha za detaljniju elaboraciju iako su mi se miješale mnoge misli i emocije.

Uspon je bio naporan, a nagrada je proporcionalna trudu. Prizor koji se ureže u sjećanje. Uspravne planine kao da salutiraju na dobro obavljenom poslu, a čak se i sunce nakratko osmijehnulo rađajući sramežljivu dugu koja se prostirala po škotskom gorju. Umor i bol su nestali kao da ih nikada nije niti bilo. Nisu mi smetali kiša niti vjetar, tijelom mi je strujala pozitivna energija jer sam napokon prelomio u glavi – nakon što skupim novce, odlazim ponovno u Južnu Ameriku. Ovoga puta na duži period, obići taj fascinantan kontinent čiji me zov svako toliko dotakne kao miris noći i kaže probudi se… Pokreni se…