Potraga za izgubljenim gradom

Abel me probudio oko 4 ujutro. Kuckao je po mom šatoru i prekidao do tada savršeno tihu noć. Otvorio sam rajferšlus šatora, a on mi je bez puno priče i gubljenja vremena pružio vrelu šalicu čaja od koke. Hladno je, na vrhu smo neke planine, udaljeni kilometrima od civilizacije i svjetlosti, ali unatoč tome, mjesečina mu je obasjavala lice kao da je ljetno predvečerje i otkrivala nasmijano lice. Neki bi možda pomislili kako se radi o nekom grču ili nesreći koja ga je zadesila u djetinjstvu, ali to nije bio slučaj kod našeg dobrog Abela. Jednostavno, krasio ga je nepresušni izvor optimizma koji se često manifestirao kao permanentan osmijeh. To što je bilo četiri ujutro, vrijeme kada mnogi reže i na krivi pogled, njemu nije bilo bitno. I dok sam ja pijuckao čaj iz kojeg se parilo, Abel mi je kroz šapat i uz ispruženu ruku prema nebu rekao – “pogledaj gore”. 

Zvijezde su prošarale nebo, imao sam osjećaj kao da mi nikada nisu bile tako blizu. Sjajne, praktički nadohvat ruke kao jabuke na grani. Mjesec se pak nadvijao nad nama i obasjavao tminu nevjerojatno jačinom, baš kao nekakva ulična svjetiljka . “Gradovi su kontaminirali naš pogled na nebeska tijela” – pomislio sam, a Abel kao da me je čuo te je klimnuo glavom u znak odobravanja. Nekoliko minuta si nismo rekli niti jednu riječ, glavama uperenim prema nebu kao da čekamo da se nešto dogodi.

Ta prva noć ostala mi je urezana u pamćenje i djelić je onoga što sam proživio na svom putu prema Machu Picchuu. Tri puna dana i par sati četvrtog trajao je uspon. Nije bilo lako iz više razloga. Pamtio sam daleko bolju fizičku spremu, a i nadmorska visina mi je lupila šamar kroz glavobolje i probleme s disanjem koje sam pokušao ublažiti žvakanjem lišća koke kako je to i običaj u Andama. Vrijeme je čas toplo, čas hladno. U jednom trenutku sunce sija, u drugom kišica rosi. Nestabilno vrijeme, promjenjiva vegetacija i učestalo mijenjanje nadmorske visine ima svoje loše strane. Ipak, to ne može zasjeniti divlju priroda koja mi buja pred očima četiri dana, ali i pomisao kako se ja, klošar iz Vodnjana, nalazim na Inka trailu, zahtjevnom proputovanju prema mitskom ljetnikovcu starih Inka – Machu Picchuu. 

Nakon uspješno odrađenog prvog dana, koji je skrivao puno zamki, drugog smo se popeli na 4200m nadmorske visine. Bila je veljača, što znači ljeto na južnoj hemisferi, ipak, jakna je u tim trenucima bila esencijalni komad odjeće. Pogled od tamo impresivan, pogotovo s obzirom kako vrhovi planina i dalje strše visoko iznad nas prekriveni ledenim kapama. Upravo s tih planinskih vrhova dolazila je pitka voda i na Machu Picchu kroz mnogobrojne kanale koje su izgradili injženjeri Inka. Iako sve ono što vidim oduzima dah, snižava i tjelesnu temperaturu, a ispred nas je bio dugačak put pa je Jose rekao kako je vrijeme za krenuti dalje. Okrenuo sam se prema tabli na kojoj je pisalo “Warma Wañusqa” i “4200m” i obećao si kako ovo nije posljednji put kako se srećemo. Inače, naziv Warma Wañusqa prevedeno s Quechua jezika znači “prolaz mrtve žene”. Ime može zahvaliti tomu jer izdaleka stvarno izgleda kao žena koja leži. Pogledao sam još jednom oko sebe i krenuo dalje. 

Imali smo dva vodiča, Josea i Abela. Abel je bio dobri duh putovanja, dok je Jose bio glavni vodič. Njegovo znanje o svakom kamenčiću na putu je bilo iscrpno i većinu trećeg dana proveo sam u razgovoru s njime. Kao pripadnik Quechua naroda(Kečua), riječ je o domorocu s Anda. Zanimljivo, jako veliki postotak, pogotovo u Peruu odakle potječu, priča Quechua jezik kojim su pričale i Inke. Nema nikakve veze s španjolskim iako se danas služe i njime. Kolonijalizam je ostavio jako puno traga na domorocima, pa se tako kod njih može vidjeti čudan miks starih vjerovanja i katolicizma. Iako katolik, Jose ama baš nikada nije započinjao dan, a da nije gutljaj vode prvo prosuo po podu kako bi ponudio Majci Zemlji njen dio(Pachamama).

Pripadnici Quechua naroda su jako niski, ali žilavi. Pomalo izgorenog lica i bez brade. Na prvu, rekao bi kako su fizički inferiorni nama Europljanima, ali sve su te stvari pale u vodu dok sam ih gledao kako se penju po planinama. S preko 30-40 kila na svojim leđima, praktički bi trčali pored nas dok smo se mi borili za zrak nakon samo par koraka. Izgledao sam kao kojot pored kojeg projuri ptica trkačica. Tisuće godina prilagodbe na nadmorsku visinu i života u Andama učinilo ih je superiornijim i otpornim na manjak kisika. Podsjetili su me na čuvene Sherpe bez kojih je uspon na Mount Everest nemoguć. 

Slušao sam putom Josea kako priča o svojim precima. Mogao sam osjetiti ponos, ali ga i razumjeti. Osjeća se još uvijek, barem kod domorodaca, averzija prema Španjolcima. Nevjerojatan je razmjer pljačke i genocida koji je počinjen nad njima. Ipak, ono što treba znati, barem kada se priča o Inkama, kaže mi Jose, je da si niti oni nisu baš pomogli načinom na kojim su vladali svojim krajevima. Bili su tirani i upravo su ugnjetavana mala plemena revoltirana time zauzela stranu Španjolaca u borbama s Inkama pa je iz te perspektive jasnije kako je samo 168 konkvistadora uspjelo poraziti tako moćno Carstvo. Naravno, španjolsko superiornije oružje i europske bolesti na koje domoroci nisu bili imuni su isto odigrali svoju ulogu. 

Uz čaj od koke, Jose i ja smo vodili mnoštvo razgovora. I prije nego što sam ga upoznao, imao sam ogroman respekt prema svim domorocima. Uvijek sam navijao za Indijance u kaubojskim filmovima i poštovao njihov stil života kojim je dominirao suživot s prirodom i minimalizam. Zato sam se brzo sprijateljio i s Joseom koji je iz rukava izvadio još nekoliko zlatnih grumenčića znanja. Španjolci, inače visoko motivirani pljačkaši, nikada nisu naišli na Machu Picchu. Zvuči nevjerojatno, ali “Izgubljeni Grad” ostao je misterij sve do 1911. Tada je do njega stigao, a sve uz pomoć lokalnog dječaka koji mu je pokazao put, američki istraživač i akademik Hiram Bingham. Zanimljivo kako toliko godina nitko tko živi u okolici nije spominjao Machu Picchu strancima. Pomalo tiho, ispod glasa, Jose mi priča kako Quechua ljudi misle da su Inke samo naslijedile Machu Picchu, a ne sagradile, ali da je to jedna druga štorija. Sve je finiširao s pitanjem – a tko zna koliko još postoji gradova diljem Južne Amerike skrivenih pod gustom vegetacijom amazonske prašume? Razmišljao sam o tome dok sam kročio utabanim stazama starih Inka i shvatio kako na neka pitanja jednostavno nema odgovora. Onda mi je na pamet pala jedna misao. Pomislio sam kako bih volio uživati u poslu kao što Jose uživa u svom.  

Četvrtog dana smo se probudili jako rano, oko tri ujutro. Dosadna kiša kucala je po mom šatoru cijelu noć i  u kombinaciji s iščekivanjem šlaga na torti ovog putovanja nisam mogao puno spavati. Ukočeno kao daska čekao sam u vreći za spavanje da vodiči krenu sa svojim ritualom buđenja uz čaj od koke. Trebalo je odraditi još samo 5 kilometara hoda, ali većinom noćnog. Cilj ranog polaska je doći prvi na Machu Picchu, prije onih turista koji dolaze autobusima kako bi svjedočili prizoru u prisustvu što manje ljudi. Nažalost, loše vrijeme i magla orobili su nas za, kako kaže Jose, možda i najljepši prizor putovanja, a to je “Sun Gate”. Mjesto 300tinjak metara iznad Machu Picchua kojeg s te pozicije imate na dlanu. Mi smo planski bili tamo točno u zoru kako bi svjedočili rađanju novog dana. Nije mi bilo suđeno, ali nema veze, idemo dalje. Uz još malo spuštanja, stigao sam. Na putu prema Machu Picchuu vidio sam puno stvari koje je teško adekvatno opisati, ali ništa vas ne spremi na to kada stvarno nogom kročite tamo. Magično mjesto, kao da emitira nekakvu energiju koju ne mogu objasniti. Uživam u svakoj sekundi. Pomalo lutam mislima pošto imam mnoga pitanja na koja ne mogu dobiti odgovor. Kako je moguće da ovo mjesto postoji? Kako je izgledalo dok su ljudi živjeli ovdje? Kako se osjećao Hiram Bingham kada ga je dječak doveo tu, na lokaciju izgubljenog grada? Razgovor drugih ljudi je bio samo neki daleki žamor i iz tog transa me probudio Jose. 

Zašto ne fotografiraš? – radoznalo me pitao dok sam ja stvarno izgledao kao da sam se tek probudio. 

Isključio mi se mobitel još jučer, a zaboravio sam kabel u hostelu u Cuscu – odgovorio sam glasom koji nije odavao razočaranje niti frustraciju, dok mi s lica nije nestajao osmijeh. Jose se nasmijao kao da mu je drago da postoji netko tko nije previše stresiran što je prošao 50 kilometara puta, a ne može napraviti fotografiju kada je stigao na cilj. Cura iz Amsterdama koja je bila s nama u grupi je čula nas razgovor, dala mi svoj powerbank, dok je Jose napravio nekoliko fotografija mene i za mene.  

Nisam se bunio, pogotovo jer bi stvarno bila šteta da nemam fotografije sa stare planine, što bi u prijevodu s Quechua jezika značilo Machu Picchu, ali u tom trenutku sam osjećao takav spokoj da nisam razmišljao o ničemu, samo o tom trenutku. Bio sam prazan, ali nekako pun u istom trenutku.

Vi ste ljudi koji su prošli Inka trail. To je originalni put kojim su se služile Inke kako bi stigle do Machu Picchua. Prošli ste ono što i oni kako biste se našli na ovom mjestu. Ovi ljudi koje vidite što dolaze od dolje prema ovdje, oni su došli busevima i vlakom. Oni su varalice – kazao je Jose dok nam je dijelio majice koje dobijaju oni koji završe turu. 

U retrospektivi, moram svima preporučiti da, ako se odluče na odlazak na Machu Picchu, učine to tako da odrade hike do tamo. Dali ste neku žrtvu kako bi bili na tom mjestu, prošli ste naporan put, kao da ste zaslužili biti tamo. Dali ste jedan dio sebe, a Machu Picchu vas je nagradio. Mene sigurno je.

Povratak u Europu

Kada sam se vratio iz Perua, osjećao sam se emotivno ispražnjen. Povratak u stvarnost mi je teško pao. Jedan dan sam se vraćao s posla, mrzovoljniji nego inače. Spuštao sam se u podzemnu stanicu gdje me je ošamario dobro poznati smrad. Kombinacija je to ustajalog zraka, cigara, pišake i beskućnika, koktel velegrada. Hodao sam kao programirani zombi dok sam instinktivno išao prema prvim vagonima.  

-Povraća mi se na samu pomisao da je sutra novi dan – rekao sam na glas u prisustvu radnog kolege. Nisam htio da on to čuje, ali je čuo i usta su mu se nakrivila u osmijeh. I dok je njemu bilo zabavno, meni je bilo tragično. Na putu prema stanu sam bio totalno odsutan pitajući se hrpu retoričkih pitanja i razmisljajući u kojem smjeru zelim ići. Ušao sam kao jedan čovjek u podzemnu, a izašao kao drugi 35 minuta kasnije. Sve su to događaji koji su utabali moj put prema odluci da odem u Južnu Ameriku. Put je bio sve jasniji, a što je bio jasniji, ja sam bio sretniji. Bio sam na rubu litice i trebalo me je samo gurnuti, a to se dogodilo pola godine kasnije u Škotskoj. 

Prijatelj i ja dogovorili smo otići na West Highland Way. Hike je to od 154 kilometra koji smo planirali odraditi u 5 dana jer nismo imali više vremena. Radili smo prosječno oko 30 kilometara dnevno što u prijevodu znači puno vremena za biti sam sa svojim mislima. Bogatstvo takvih putovanja se nalazi i u tome što upoznajem druge ljude koji rade isto što i ja. Zanimljivi karakteri, svatko sa svojom nekom životnom pričom i razlogom zašto je tu.  

Predzadnjeg dana hodanja, nakon 36 kilometara iza nas, sjeli smo u jedan seoski pub gdje smo imali smještaj i zaklali hamburger u četiri zalogaja kao da nismo jeli tjednima. Prva piva je utažila žeđ, a u drugoj smo guštali. Umorni, ali zadovoljni, napokon siti, uživali smo u tišini koju je prekinula simpatična mršava cura u crvenoj jakni dok je govorila heeej prilazeći našem stolu. Španjolka koju je moj prijatelj upoznao prvog dana puta. Pridružila nam se na pivi zajedno s dvojicom Kanađana. Nakon nekoliko tura, dogovor je pao, sutra zajedničkim snagama napadamo posljednju rutu putovanja. 

Ujutro smo krenuli jako rano kako bi imali što više vremena razgledati Fort William, gradić koji označuje kraj West Highland Waya. Čekalo nas je nekih 26-27 kilometara do tamo, a vrijeme nije bilo blagonaklono. Kombinacija jakog vjetra i dosadne kiša nas je testirala. Kako bi skratio dosadu, uputio sam par pitanja Španjolki, otkud ona ovdje, koja je njena priča, što joj radi mater, gdje joj radi čača? Nakon 20-ak minuta razgovora, svaki njen odgovor zahtjevao je dodatno potpitanje. Cura je proputovala Južnu Ameriku sama, i ovdje je većinu od 154km dugog pješačenja odradila sama, a sljedeće godine odlazi na godinu dana u Kolumbiju pa gdje je put odvede. Nije bilo nikakve sumnje, pored sebe sam imao rijetko viđen primjerak ogromnih cojonesa, što je u današnje vrijeme rijetkost. Htio sam nabaciti neki štos u stilu dali joj je teško hodati s obzirom da mora vući tolika muda za sobom, ali još uvijek se nismo dovoljno dobro poznavali pa nisam htio preplašiti žensko čeljade sa svojim čudnim smislom za humor. Odmah sam krenuo o svojim lamentacijama vezanim za Južnu Ameriku. Čudno, lakše mi je pričati sa strancem nego s nekim koga poznajem cijeli život. Iako sam više slušao nego pričao, razgovor je potrajao, a njena priča je probudila neku unutarnju vatru u meni. Bio sam ljut na sebe i izgubljene godine. Moram krenuti raditi ono što želim, nemam više niti sekundu vremena na bacanje. Ona kao da mi je pročitala misli: .

“Ako želis proputovati Južnu Ameriku, onda to i uradi” – rekla je nonšalantno dok smo se uspinjali na neko prokleto brdo, a kiša uporno padala. Nakon desnog krošea s kojim mi je otvorila gard u vidu prve rečenice, bacila me u nokaut lijevim aperkatom poentirajući s – “imamo samo jedan život”. 

Meni su stopala bridila, umor me nakon dugog pješaćenja nagrizao. Tijelo mi je negodovalo na pomisao da imam jos 15ak kilometara hoda, a mali prst na desnoj nozi je bio veličine palca.

“Imaš pravo” – kratko sam konstatirao, nemajući daha za detaljniju elaboraciju.

Uspon je bio naporan, a nagrada proporcionalna trudu. Uspravne planine kao da salutiraju na dobro obavljenom poslu, a čak se i sunce nakratko osmijehnulo rađajući sramežljivu dugu koja se prostirala po škotskom gorju. Nisu mi smetali kiša niti vjetar, tijelom mi je strujala pozitivna energija jer sam napokon prelomio u glavi – nakon što skupim novce, odlazim ponovno u Južnu Ameriku. Ovoga puta na duži period, obići taj fascinantan kontinent čiji me zov svako toliko dotakne kao miris noći i kaže probudi se… Pokreni se…