Peruanac za kormilom je izgledao kao da je u desetom mjesecu trudnoće. Uflekana stara majica bila mu je minimalno dva broja premala i otkrivala dobar dio trbušine. Jednom rukom je rukovao motorom duguljaste brodice, dok mu je druga bila zauzeta žvakanjem nekog meni nepoznatog voća. Nonšalancija koju je emitirao upravljajući našim transportom dok nas je vraćao iz džungle prema Puerto Maldonadu govorila mi je da se radi o starom liscu i veteranu svog posla. Siguran u njegove sposobnosti, sklopio sam oči i nagnuo glavu nazad kako bi uživao u povjetarcu koji mi je gladio obraze dok bi tu i tamo koja kapljica rijeke iskočila i rashladila vrat.
Džungla je specifična. Sparina je ogromna što je veliki kontrast naprema niskim temperaturama andskih gradova na koje smo navikli. U paketu sa sparinom, dolaze i komarci koji napadaju bez prestanka, dosadni kao Jehovini svjedoci. Noge, ruke, glava, genitalije… Ne biraju. Probijaju svaku barijeru koju stavite pred njih i ne pomaže niti odjeća, baš kao niti sprej i nije to mjesto za svakoga. Ipak, i komarci su bili male bebe naprema krvopiji od nekih 120 kila žive vage materijaliziranog u srednjovječnog Peruanca koji je žarko želio prijateljevati s nama tih dana i pio nam krv. Upravo je njegov glas odjekivao brodicom i isprepletao se s glasom mog prijatelja. Zvuk motora i vjetar u ušima mi nisu dozvoljavali da čujem o čemu pričaju, ali nisam imao nikakve sumnje kako sam tu priču sigurno već čuo. Kako je završio tri fakulteta, kako mu kćerka završava privatni fakultet u Limi, jezicima koje priča, plaći koju zarađuje i europskim ženama s kojima je partijao. Bolje moj frend nego ja, pošto ne bih preživio novi verbalni stisak ljudskog udava. Radije bih tri dana bez prekida gledao nedjeljni derbi začelja između Slaven Belupa i Istre za koji sam siguran da će završiti 0-0 kao što sam siguran da će sutra svanuti novi dan. S osmijehom na licu sam pomislio kako sam izbjegao metak, ali moja sreća nije dugo potrajala. Frend mi je zabio lakat u rebra što je bio signal da se moram uključiti u razgovor.
-Nema šanse da ste spavali u Callau – graknuo je dosadni Peruanac dok mu je lice govorilo da je šokiran. Ja sam kimao glavom gore-dolje u znak potvrde:
-Imate sreće što ste živi, u najmanju ruku da vas nitko nije opljačkao.
Čak je i trudni kormilar bacio u rijeku voćku koju je do tada revno glodao kako bi se mogao prekrižiti kada je čuo tu informaciju, dok je žena preko puta mene zazivala Gospu. Službeno, glavni grad Perua ima 8-9 milijuna stanovnika, neslužbeno čak 12. Od svih tih dijelova grada, Callao je jedan od najgorih, ako ne i najgori. Bog čuva budale i pijance, a prijatelj i ja spadamo u obje kategorije. Pustio sam frenda da pokazuje slike iz Callaa društvu u brodici, a ja sam opet sklopio oči, nagnuo glavu nazad, sretan što je stisak udava bio kratkotrajan te se prisjećao našeg prvog dana u Peruu kada smo nesvjesni opasnosti lutali po tom nezgodnom kvartu.
Madre de Dios
Sletili smo u Limu navečer. Naravno, nismo bukirali nikakav hostel unaprijed. Navrat nanos smo na aerodromu ukucali riječ hostel i odabrali najbliži dok smo bili u nekoj deluziji da smo i dalje u Europi i da i dalje vrijede ista pravila kao i kod nas. Dok nas je taksist vozio do odredišta, shvatio sam da prometna pravila ne postoje i da se prijevoz odvija po sistemu tko je agresivniji u svom nastupu. Kada nas je naš sretno/spretni kamikaza doveo ispred hostela i iskipao kao metar drva, prvo što sam pomislio je da mu je nestalo goriva ili da je auto jednostavno crklo. S obzirom na izgled taksija, obje mogućnosti su bile podjednako moguće. Na naše čudenje, tu smo i odmah smo shvatili da ovdje nema nikakvog hostela iako je adresa bila točna. Pive koje sam popio u avionu su ekspresno isparile. Čudan osjećaj koji je počinjao u donjem dijelu leđa i išao leđnom moždinom prema gore mi je sugerirao da se moramo maknuti odavdje i to što prije. Mrak i tišina oko nas su bili zlokobni, a ozbiljnost situacije je izoštrila sva moja čula. Krenuli smo u jednom smjeru vodeći se javnom rasvjetom u daljini kao nekim svjetionikom. Nakon nekoliko minuta hoda stigli smo na glavnu ulicu i prišli trojici likova koji su nasred ceste sjedili i plandovali. Riječ hostel su razumjeli, baš kao i spojene dlanove ruku naslonjene na obraz kao univerzalni znak za spavanje. Uputili su nas u jednom smjeru očigledno iznenađeni što nas vide. Oko nas trošne kuće, polumrak, a baš na svakim vratima rešetke s lokotom. Nakon 40 minuta kulturološkog šoka, stigli smo. Iako umorni i ne pretjerano svjesni gdje smo, ostavili smo torbe i otišli do najbliže trgovine kako bi se okrijepili i probali domaće pivske delicije. Naravno, i trgovina je bila sva u rešetkama. Niti mi možemo unutra, niti prodavačica može vani. Samo je otvorila mali dio rešetke na prozorčiću, baš kao u samici u zatvoru i graknula što trebamo zapovjedničkim tonom. Mi njoj novce, ona nama pive, transakcija je prošla besprijekorno, ali sam pomislio – zar je ovo ustaljena praksa ovdje u Limi?
Popili smo par piva na trotoaru ispred hostela u kojem smo bili jedini gosti. Nekoliko lokalnih obitelji je u tom periodu prošlo ulicom zureći u nas. Na licu su im se miješali iznenađenost, ali i nešto što bih s odmakom opisao kao sažaljenje. Vjerojatno su i oni bili svjesni da postoji velika šansa da ćemo doživiti neke neugodnosti. Nakon što smo se naspavali, ujutro smo se pješke uputili prema aerodromu odakle smo planirali uhvatiti bus prema turističkom dijelu Lime – Mirafloresu. Unatoč svemu lošemu što su nam kasnije rekli o Callau, cijelo jutro nam se ništa nije dogodilo. Poslije sam čitao da je stopa ubojstava dvostruko veća nego državni prosjek, da se svakih sat vremena prijavi 11 napada i krađa i da su u svim crnim statistikama perjanica Perua.
Callao i Miraflores se nalaze u istom gradu, ali kao da nisu na istoj planeti. S jedne strane siromašni Callao gdje se ne može vidjeti cesta bez rupa, nema gdje nema smeća po podu, ostavljenog građevinskog materijala posvuda. Puno mladih ljudi koji besposličare naslonjeni po zidićima u dronjcima, većinom nedovršene kuće, često samo i od drva. Lokoti i rešetke paraju oči, a policijskog auta ni za lijeka, baš kao niti zelenih površina. Psi lutalice jedu smeće razasuto posvuda dok im se rebra oslikavaju. Sve je nekako prašnjavo i trošno, sivkasto, kao da je netko digao ruke od ovog mjesta, smjestio tu one koji kvare sliku o turističkom Peruu, bacio ključ i zaboravio na njiih. S druge strane Miraflores, udaljen samo 20ak minuta vožnje taksijem izgleda kao New York. Visoke poslovne zgrade, uredni i zeleni parkovi puni nasmijanih turista. Čiste i dugačke ceste, ljudi obućeni u najskuplje marke. Ogromni moderni stanovi naslonjeni na pacifički ocean kojemu se ne vidi kraj. McDonaldsi, Pizza Hut, hamburgeri, skupe trgovine nakitom i odjećom. Još jučer sam bio u Berlinu gdje niti jedan kvart ne može stati u istu rečenicu s Mirafloresom što se tiče te kozmopolitske vibre. Jaz između bogatog Mirafloresa i siromašnog Callaa je ogroman, dvije kontrastne strane jednog novčića.
Nakon višesatnog hodanja, našao sam jedan udaljeni vidikovac s kojeg sam imao odličan pogled na surfere koji pokušavaju zajahati i ukrotiti valove. Izdaleka to izgleda kao igra crnih mrlja na plavom platnu. Oko mene luksuzni stanovi od stakla i auti od tko zna koliko tisuća eura. Svi izgledaju sretno, kao u nekoj reklami agencije za nekretnine. Kroz glavu mi je prošla misao kako se samo 20 minuta vožnje odavdje ljudi ubijaju na dnevnoj bazi radi nekog papira u džepu. Pijuckao sam pivo dok se ispred mene sunce malo pomalo stapalo s oceanom i odlazilo ka Novom Zelandu. Kada je potpuno nestalo, bilo je teško reći što je nebo, a sto more. Možda se u Callau nisam osjećao sigurno, ali znam da ne pripadam Mirafloresu.
Od peruanskog Beverly Hillsa(Miraflores) do autobusnog kolodvora gdje nas je čekao prijevoz do Cusca nam je trebalo dva-tri sata pješke. Bilo je zanimljivo gledati kako se grad mijenja što se više udaljavamo od centra. Gužve na cestama su velike, auti se u pojedinim dijelovima kreću sporije od nas što je davalo priliku uličnim prodavačima koji su hodali između vozila da utrže nešto nudeći rashlađena pića vozačima. Dok smo krčili put kroz betonsku džunglu zaustavila nas je lijepa mlada Peruanka koja je prodavala Chichu. Jedan sol za pola litre tog crvenkastog pića od kukuruza koje je jako popularno u Latinskoj Americi. Teško joj je bilo reći ne. Osim što je bila prva i posljednja osoba u Limi koja je znala engleski, osmijehom koji je otkrivao savršene bijele zube i zaigranim pogledom bi otopila i najledenija srca. Tamnoputa, duge ravne crne kose, smeđih i kosih očiju. Pomišljam kako u njoj nema kapi europske krvi, prava “Indijanka”. Sjeli smo na obližnji zidić i razmijenili iskustva s obzirom da su se sudarile dvije kulture. Nije znala gdje je Hrvatska, ali san joj je otići jednoga dana u Europu iako nikada nije bila izvan Perua. Baš me zanima dali je i danas tamo, na toj cesti, prodajući Chichu žednim grlima ili je uspjela ostvariti svoj san i otići u Europu? Istu onu Europu iz koje ja pokušavam pobjeći kao braća Mamić od hrvatskog pravosuđa. Hmmm, bacilo me to u razmišljanje koje je naprasno prekinuo jedan pomalo hiperaktivan momak koji viče nešto za nama. Očigledno se lupio po nosu, ali ne pokazuje znakove agresivnosti. On ne priča ništa osim španjolskog, a mi pričamo sve osim španjolskog. Ipak, gdje postoji volja, tu postoji i način. Shvatili smo da prodaje kokain i pored toga, samo je htio sliku s dva gringosa kako bi pokazao svojoj ženi na koga je naletio. Ja bradat kao Robinson Crusoe u najgorim danima, a bijeli Petko sa mnom visok dva metra. Prevedeno, cirkusna atrakcija za Peruance koji nemaju brade, te im je sve preko 170cm jako visoko. Nakon što su frend i on izmijenili nedruštvene mreže, krenuo je listati njegove slike. Zaustavio se na sinoćnjim fotografijama.
-Ja ne idem niti danju u Callao, a kamoli noću. Nemojte tamo više ići, imali ste puno sreće – kazao je dok nas je nudio polovicom svoje kokoške. I dileri kokaina imaju pravo na marendu prema kolektivnom ugovoru. Sjedili smo u nekom parku s njim, čekali na bus, dok je on tjerao određene ljude od nas, a s nekima nas upoznavao. Iako je očito mutan lik, osjećao sam se sigurno i bilo je zanimljivo promatrati njegovu ekipu kako “radi”, sve do trenutka kada smo se morali rastati i krenuti dalje.
Ulazio sam u bus kojim ćemo se voziti 26 sati do glavnog grada Inka – Cusca. Sjeo sam u svoje sjedište dok mi je kroz slušalice treštala pjesma od Gorana Bareta – “Znam ono što treba da znam,moja snaga je u tome, što sam to što jesam…” – odjekivalo je u mojoj glavi. Pomislio sam kako sam tek 24 sata u Južnoj Americi, a da se sutra vratim kući vrijedilo je. U odrazu autobusnog stakla sam vidio kako ne skidam, sada već pomalo zabrinjavajući osmijeh s lica, dok je Bare nastavio: “Oči sam otvorio, sve je tako krasno, ispod zvijezda sam stao, opet mi je sve jasno…”
