Imao sam još samo 15ak minuta do vrha Waynapicchua, ali nisam htio žuriti nego uživati u procesu dolaska do gore. Ipak je bila riječ o mom posljednjem usponu četverodnevne avanture. Sjeo sam na kamen, potegao velik gutljaj vode i ispod sebe promatrao Machu Picchu kako se igra skrivača sa mnom uz pomoć magle koja daje cijelom prizoru magični štih. Džungla se širila dokle god mi pogled seže i nije se teško isključiti i odlutati, odmor za tijelo i dušu.
-Oprostite, samo da prođemo – uzurpirao mi je unutarnji mir pretili Indiana Jones pričajući engleski sa španjolskim naglaskom koji se predstavio kao vodič. Pomaknuo sam se pošto je prolaz bio poprilično uzak nakon čega je par minuta poslije njega dopuzao njegov klijent koji je izgledao kao da je odradio devet rundi sa šalterušama hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Na rubu fizičkog i psihičkog sloma. Zatvorenih očiju, košulje skroz raskopčane. Prsa su mu velikom brzinom išla gore-dolje i teško je disao, dok mi je njegovo blijedo lice govorilo kako mu trenutno baš i nije zabavno. Mislim da me čak nije niti vidio, prošao je pored mene kao pored turskog groblja bez ijedne riječi.
-Imamo još samo 15 minuta do vrha – ispalio je Indiana Jones za sirotinju prema svom klijentu koji je izgledao kao da ne reagira na bilo kakav vanjski podražaj.
Pričao nam je Jose o ovakvim likovima. Ne pristupe planini i nadmorskoj visini s respektom i plate danak neiskustvu. Osim što su fizički nepripremljeni, nerijetko dođu u Peru kako bi okušali tradicionalne južnoameričke “delicije” u prahu od kojih imaju problema sa spavanjem, pa onda još i umorni napadnu uspon što na kraju rezultira ne baš pozitivnim iskustvima i raznoraznim fizičkim tegobama.
Prošli su pored mene, a ja sam nastavio zuriti u daljinu. Napravio sam nekoliko fotografija, popio još malo vode i krenuo prema gore. Stepenice su veoma skliske i strme i na pojedinim mjestima mi je potrebna špaga kako bih uspio zadržati balans. Nije prošlo niti 10 minuta, a iza kuta me dočekao prizor koji nitko ne želi vidjeti. Momak s raskopčanom košuljom 20 metara od mene leži licem naslonjenim na strme stepenice i ne miče se. Vodič, 20ak metara iznad njega, kada me je ugledao, počeo je vikati da pomognem. Iako je to bio moj četvrti dan penjanja, imam osjećaj kao da sam sam u dva koraka prevalio tih strmih 20 metara. Adrenalin me je pucao pun gas, okrenuo sam čovjeka koji mi je sada već bio u naručju:
-Što se dogodilo – pitam vodiča, dok on i dalje ne radi nista, ne hvata se mobitela, toki vokija ili bilo čega:
-Išao sam za gore, pogledao ga, bilo je sve u redu, pogledao sam ponovno i on se onesvijestio. Nije mu ništa, samo mora malo doći sebi.
Čelo mu je bilo plavo gdje je udario glavom o stepenice, nije disao normalno, nego hroptao.
-Zovi nekoga, zovi rendžere, napravi neke pozive, ovaj čovjek treba pomoć – polako sam gubio živce s Indiana Jonesom jer je cijelo vrijeme dok sam ja držao tog čovjeka u naručju govorio kako mu nije ništa, da je samo pao u nesvijest i da će doći sebi. Ne znam kakav je to obrambeni mehanizam bio, ali je eksploatirao ostatak mog strpljenja. Barem on, koji se predstavio kao vodič, bi trebao znati kako izgleda netko tko ne može nastaviti, a ne ga još gurati dalje, da ne pričam o očajnom čitanju situacije u kojoj se nalazimo. Možda je prošla minuta i pristigao je jos jedan dečko, crnac s francuskim naglaskom. Odmah mi je priskočio u pomoć dok je vodič i dalje ponavljao svoju mantru kako mu nije ništa.
Objasnio sam momku kako je ovo iznad nas vodič od unesrećenog i da sam ga našao prije minutu s licem okrenutim prema dolje.
-Njemu su prsti poplavili, moramo ga odnijeti negdje gdje je donekle ravno i gdje mu možemo pružiti prvu pomoć – kazao je crnac dok mi je pokazivao plave prste.
-Ma nije mu ništa, samo se onesvijestio – uporno je ponavljao vodič.
-Moramo ga odmah odnijeti na ravno i dati umjetno disanje, čovjek ne diše više – ponovio je crnac, čak se u nevjerici i nasmijao na to kako vodič ne razumije ozbiljnost situacije i shvatio sam kako na njega ne možemo računati.
-Ovaj je totalno izvan sebe, uzmimo ga ja i ti krenimo prema dolje – govorio sam crncu dok sam hvatao čovjeka ispod pazuha i pripremao se nositi ga 10ak metara dolje gdje smo vidjeli jedan mali dio ravnog puta. U tim trenucima nisam pretjerano razmišljao, nego samo djelovao. Ne mogu se sjetiti niti dali je čovjek bio težak, kako se nismo poskliznuli dok smo ga nosili za dolje na strmim i skliskim stepenicama. Spustili smo njegovo beživotno tijelo, skinuli raskopčanu košulju i stavili mu je pod glavu. Dok smo ga nosili, još dvoje-troje ljudi je pristiglo i čim smo ga spustili, javio se jedan Argentinac koji je znao pružiti prvu pomoć. On je masirao srce, dok je crnac davao umjestno disanje. Tu i tamo bi se čuo hroptaj, ali čovjek nije davao znakove života.
Ljudi su počeli pristizati i nitko više nije mogao proći niti gore, niti dolje. Jedna mlada cura je žurila na vlak i unatoč tome sto vidi kako čovjek umire i dalje je histerizirala jer kasni. Doslovno je spremna gaziti po čovjeku koji se bori za svoj život, i to mislim doslovno, jer put je toliko uzak da je nemoguće proći pored, kako bi stigla na neki vlak koji vozi svakih sat vremena, ali ona ima kartu za onaj u 14:40. Jesam li ja lud ili se njoj pokvario moralni kompas?
-Jebem i tebe i tvoj vlak, zar ne vidiš da čovjek umire – rekao sam joj dok je ostatak grupe odobravao moj pomalo grublji nastup pošto je očito svima išla na živce. Vidjelo se kako je momku od te cure prilično neugodno, čak se i ispričao u njeno ime, ali ona je i dalje htjela proći cupkajući u mjestu kao da čeka u redu za osobne iskaznice u policiji.
Čudan je osjećaj gledati kako netko umire, gdje je sada njegova mama, žena, što mu rade djeca, osjećaju li da im sina, muža, oca trenutno napušta život, negdje na nekoj planini okružen strancima? Da se više nikada neće vratiti kući dok mu oko glave zuji ova glupača koja je spremna izgaziti njegovo tijelo samo kako bi stigla na neki vlak? Pomislio sam na svoju mamu, obitelj i prijatelje i kako bi se oni osjećali da sam umjesto ovog čovjeka ja? Poziv koji bi dobili da sam doživio srčani da me više nema? Ne sumnjam da bi ih to duboko rastužilo, ali ako se to i dogodi, a oni čitaju ovo, onda neka znaju da sam skončao dok sam radio ono što volim, u trenucima kada sam ostvarivao svoj životni san prolazeći kroz južnoameričke avanture s osmijehom na licu napokon dišući život punim plućima. Onako kako bi svi trebali disati, a ne sputani društvenim normama ili paradigmama, tuđim očekivanjima i zahtjevima ili upravo to – strahom da će im se nešto loše dogoditi. Mnogi žive, a odavno su umrli i ako mogu birati, onda ću radije umrijet živeći nego živit umirući.
Dok sam ja filozofirao u sebi nešto mi vibrira u džepu, vratilo me to u sadašnjost. Milisekundu sam razmišljao kakav je to mobitel, znam da sam svoj vratio u ruksak. I onda mi je sinulo kako to mobitel od čovjeka na podu, bio je pored njegovog tijela kada sam stigao do njega i stavio sam ga u džep, sada već prije nekih 45 minuta. Netko ga zove, ženska slika na ekranu. Nisam znao što da radim, ali javljanje mi nije bila opcija. Vratio sam mobitel policajcu koji je u međuvremenu stigao sav znojan i zadihan. Helikopter ne može doći ovdje, hitna pomoć također, kisik je stigao tek nakon 40 minuta, cura koja izgleda kao mediciska sestra plače i jedan ljudski život se ugasio pred mojim očima. Gledao sam u tu bijelu plahtu, lice tog čovjeka nikada neću zaboraviti, i danas mi je urezano u pamćenje, svaki detalj. Nisam niti pomišljao nastaviti se penjati gore iako je bilo još samo 10 minuta uspona, nije bilo smisla. Krenuo sam za nazad, naći se s ostatkom svoje grupe koja me čekala u nekom restoranu u Aguas Calientesu pošto se nitko nije prijavio za ići na Waynapicchu.
Svaki korak koji sam radio na svom putu za dolje bio je prožet razmišljanjem o tom čovjeku koji je umro. O tom, kasnije sam saznao, Amerikancu koji je stigao s još dvije žene, od čega je jedna njegova supruga. Ona ga je čekala gore na vrhu, a on nikada nije stigao do gore. Spuštao sam se uz pomoć špage i razmisljao kako je sigurno i njegova žena jedna od onih ljudi koji se pitaju zašto je ovakva gužva pri silasku. Što je pomislila kada je primjetila da nema niti onog vodiča niti njenoj muža. Kakvi su je osjećaji preplavili kada je vidjela onu bijelu plahtu, a muž joj se ne javlja na mobitel već sat vremena i kakav emocionalni teror mora biti kada drhtavom rukom sklanja tu plahtu koja otkriva lice njenog muža? Lice koje izgleda kao da spava, spokojno, ali beživotno. Pomislio sam kako je mi je drago što nisam prisustvovao i tome nakon čega me je obuzeo osjećaj zahvalnosti što imam tu privilegiju da sam živ.
Nakon što sam se dokopao Aguas Calientesa, grada u podnožju Machu Picchua, ponovno sam se našao sa svojom grupom u restoranu. Ispričao sam što se dogodilo i Jose nije bio iznenađen, čak štoviše, rekao mi je kako je u posljednjih 10ak godina poginulo dvadesetak ljudi na toj planini iz raznoraznih razloga. Na kraju je zaključio kako nema razlike u tome da te srčani udari na Mjesecu ili na vrhu te planine. Spasa ti nema. Potvrdno sam kimnuo glavom i stresao čašicu domaće brlje koju mi je netko dodao. S obzirom na kvalitetu iste, s ne baš prijateljskim namjerama. Pozdravio sam se sa suputnicima koji su se kolektivno vraćali za Cusco vlakom, dok sam ja to odbio i odlučio ostati u Aguas Calientesu. Našao sam se s prijateljem koji me je čekao s hladnom pivom i odreskom od alpakinog mesa – a to je sve što uzornom đaku odlikašu treba! Alpake su životinje koje sam imao prilike vidjeti na Inka Trailu, ali i ulicama Cusca gdje su svojevrsna atrakcija s obzirom na simpatičan izgled. Nakon mjesec dana u Peruu više ih ne mogu pogledati u oči s obzirom na to koliko sam im rođaka pojeo.